If

Kad bi ovo bio blog...

Kad bi ovo bio tek obican blog vjerovatno bi vam se neki plavi pramen hronicno zalio na "Harp tone" sto neoprostivo najavljuje jutro koje se pomalja . Vidjeli biste ga kako poslije samo par sati sna nespretno ustaje, tetura I bori se sa svakodnevnim ritualima, nesvjesno, mashinski, a onda istrcava iz stana znajuci da ga je kazaljka sata I ovoga puta prestigla.

Sreli biste se u neko jutro, u njegovoj prici, promrzli, cekajuci autobus koji nece stici.

Sjedili biste, sigurno, nekad u istom redu bioskopske sale I zajedno se smijali tek blesavoj iluziji glavne heroine.

Zasigurno bi vam se pogledi prepoznali kroz mutna stakla nekog rijetkog tramvaja.

Njemu bi svaki rukav bio djecije predugacak. Protiv kise bi se borio slovima, mozda bas onima iz "Plisanog solitera".

Negodovali bi jer on najstrozije sudi sebi, a drugima-dobar, dok se ne pokaze suprotno. Pa cak I onda vrlo tesko I bolno odlaze obojene naocare.

Kada bi bio iskren kazao bi da se, ustvari, boji vezivanja, odbijanja, a cesto I priznavanja. Najvise onih - samom sebi.

Cudila bi vas ta blesava analiza u trecem licu...

Kad bi ovo bio blog...

Kad bi ovo bio kraj…

Wrong

Kao da osjetis kad ne treba. I tada se pojavis!

Zvonis na mojim vratima, telefonu, zvucnicima-kada aktiviras prozorcic za konverzaciju. Zvonis na pragu moga svijeta.

Dolazis da uzmes zrnce moga - jedino koje je preostalo i zagospodaris mojim mislima. Uzimas priznanje, potvrdu, divljenje, odobravanje. Moje oci se skrivaju od tvog, vjerovatno, prekornog, samodovoljnog pogleda. Moje stope vjecno koracaju suprotno od tvojih.

Osjetis ti trenutak kada se moj neodrzivi sklad narusi, a moja te inspiracija svirepo doziva. Donosis ushicenje i strah. Dokaze drugacije realnosti.

Odnosis sve, do kraja. Nepovratno.

Pozvoni ponovo. Pogrijesi adresu.