Igrarije

Bez naslova by Puchina

Mistakes

Koraci su joj sve kraci. Zastaje… Zna - sama je ispisala tempo, kao covjek koji sam sebi plete ljusturu; svako nosi jednu takvu I laze da su mu je stvorili drugi.

Ovakvim danima nije jaka, onakva kakvu je voli. Govori mu-to je samo njegova predstava o njoj. Mozda pogresna…

Takvim danima ne vidi sebe kao mjesavinu svih tih hiljadu lica kakvim je drugi vide. Takvim danima ne boji prostor sobom.

On postaje sve tisi. Ne cuje ga vise. Ni ne vidi ga… Mozda kod njega I voli tu ukrasenu predstavu o njoj. Tako pogresnu.

If

Kad bi ovo bio blog...

Kad bi ovo bio tek obican blog vjerovatno bi vam se neki plavi pramen hronicno zalio na "Harp tone" sto neoprostivo najavljuje jutro koje se pomalja . Vidjeli biste ga kako poslije samo par sati sna nespretno ustaje, tetura I bori se sa svakodnevnim ritualima, nesvjesno, mashinski, a onda istrcava iz stana znajuci da ga je kazaljka sata I ovoga puta prestigla.

Sreli biste se u neko jutro, u njegovoj prici, promrzli, cekajuci autobus koji nece stici.

Sjedili biste, sigurno, nekad u istom redu bioskopske sale I zajedno se smijali tek blesavoj iluziji glavne heroine.

Zasigurno bi vam se pogledi prepoznali kroz mutna stakla nekog rijetkog tramvaja.

Njemu bi svaki rukav bio djecije predugacak. Protiv kise bi se borio slovima, mozda bas onima iz "Plisanog solitera".

Negodovali bi jer on najstrozije sudi sebi, a drugima-dobar, dok se ne pokaze suprotno. Pa cak I onda vrlo tesko I bolno odlaze obojene naocare.

Kada bi bio iskren kazao bi da se, ustvari, boji vezivanja, odbijanja, a cesto I priznavanja. Najvise onih - samom sebi.

Cudila bi vas ta blesava analiza u trecem licu...

Kad bi ovo bio blog...

Kad bi ovo bio kraj…

Wrong

Kao da osjetis kad ne treba. I tada se pojavis!

Zvonis na mojim vratima, telefonu, zvucnicima-kada aktiviras prozorcic za konverzaciju. Zvonis na pragu moga svijeta.

Dolazis da uzmes zrnce moga - jedino koje je preostalo i zagospodaris mojim mislima. Uzimas priznanje, potvrdu, divljenje, odobravanje. Moje oci se skrivaju od tvog, vjerovatno, prekornog, samodovoljnog pogleda. Moje stope vjecno koracaju suprotno od tvojih.

Osjetis ti trenutak kada se moj neodrzivi sklad narusi, a moja te inspiracija svirepo doziva. Donosis ushicenje i strah. Dokaze drugacije realnosti.

Odnosis sve, do kraja. Nepovratno.

Pozvoni ponovo. Pogrijesi adresu.

Bogatstvo

"Ja sam pisac vec dve stotine godina. Daleke 1766. jedan Pavic je objavio u Budimu svoju zbirku pesama i otada se smatramo spisateljskom porodicom. Rodjen sam 1929. na obali jedne od cetiri rajske reke u 8 i 30 casova izjutra u znaku Vage (podznak Skorpija), po asteckom horoskopu Zmija.

Prvi put sam bombardovan kada mi je bilo 12 godina. Drugi put kada mi je bilo 15 godina. Izmedju ta dva bombardovanja zaljubio sam se prvi put i pod nemackom okupacijom prinudno naucio nemacki. Tada sam kradom naucio i engleski od jednog gospodina koji je pusio mirisljavi duvan za lulu. U isto vreme prvi put sam zaboravio francuski (posle sam ga zaboravljao jos dva puta). Najzad, u jednoj stenari, gde sam se nasao bezeci od anglo-americkog bombardovanja, jedan ruski carski oficir emigrant poceo je da mi daje casove ruskog iz knjiga pesama Feta i Tjutceva. Druge ruske knjige nije imao. Danas mislim da je ucenje jezika bilo vrsta pretvaranja u razlicite opcinjujuce zivotinje.

Voleo sam dva Jovana - Jovana Damaskina i Jovana Zlatoustog (Hrizostoma). Mnogo vise ljubavi sam ostvario u svojim knjigama nego u svom zivotu. Sa jednim izuzetkom koji jos traje. Noc mi se u snu slatko lepila za oba obraza. Do 1984. bio sam najnecitaniji pisac u svojoj zemlji, a od te godine nadalje najcitaniji.

Napisao sam roman u vidu recnika, drugi u obliku ukrstenih reci, treci u vidu klepsidre i cetvrti u vidu prirucnika za gatanje kartama tarot. Trudio sam se da sto manje smetam tim romanima. Smatram da je roman kao rak; zivi od svojih metastaza i njima se hrani. Kako vreme protice, ja sam sve manje pisac svojih knjiga i sve vise pisac onih buducih, koje po svoj prilici nece nikada biti napisane. Na moje zaprepascenje knjige su mi do sada prevedene 73 puta na razne jezike. Ukratko, ja nemam biografiju. Imam samo bibliografiju.

Kriticari u Francuskoj i Spaniji zabelezili su da sam prvi pisac 21. veka, a ziveo sam u 20. veku, kada se morala dokazivati nevinost, a ne krivica.

Znao sam da ne treba dodirivati zive rukom kojom sam u snu dotakao mrtvaca. Najveca razocaranja u zivotu donele su mi pobede. Pobede se ne isplate.

Nisam nikoga ubio. Ali, mene su ubili. Mnogo pre smrti. Za moje knjige bilo bi bolje da im je autor neki Turcin ili Nemac. Bio sam najpoznatiji pisac najomrazenijeg naroda na svetu - srpskog naroda.

XXI vek za mene je poceo pre vremena, 1999. godine, trecim bombardovanjem, kada su NATO avioni bacili bombe na Beograd i Srbiju. Reka na kojoj zivim, Dunav, otada nije vise plovna.

Mislim da me je Bog obasuo beskrajnom miloscu podarivsi mi radost pisanja, ali me je istom merom kaznio mozda bas zbog te radosti."

Borders

Disconnected… Offline… Not a word… Otisla…

Granica. Prepoznata skretanja. Znani mirisi, naglasak, razgovori. Sati... Krivudava cesta i smaragdna rijeka u borbi za teritoriju. Brzaci koji pricaju nikad dovrsenu pricu i strogo diktiraju pravac. Izgubljena bitka sa Sumrakom za komadic rijetke ljepote okovane visokim, ponosnim stijenama.
Neprolazni osjecaj uzvisenosti.

„ Samo stranac u ovom gradu...”
Mali grad. Uske ulice, „ bez trotoara”, neshvatljiva visinska razlika. Brdo ispred prozora kao nepresusni izvor sigurnosti i inspiracije. Zaustavljeno vrijeme.
Nedostajuca potreba za promjenama.

„ Uzmi noc, bar noci su tvoje...”
Poznat bat koraka. Poznate oci, osmijesi. Vesele kovrdze. Potpetice. Setnje. Promrzle ruke. Mikrokosmos.
Blizu, a daleko.

„ Grade moj, ponekad sam srecna...”
Jos jedna „ Sarajevska zima”. Dobra autorska emisija. Mastiljava olovka i trag na papiru.
Istaknuta potreba za lijepim.

„ Neki svet stran i dalek svud oko nas...”
Kilometri u nogama. Kilometri budno cekaju. Kofer uspomena. Glas koji ce izdati i zadrhtati. Paralelni svijet.
TACKA

„ Sad sam stranac...”

Fin

Jednom ce doci I taj dan. Nespremno I nerado moracu da te pustim da odes Iz mog zivota.

Ucini to ujutro. Jutro I ja se, ionako, izbjegavamo, a I nemamo jedno drugom sta za reci. Sa sobom ponesi sve-svaki dodir, sva sjecanja, mirise I moje misli. Zbrisi sve kao vihor.

U pocetku necu vjerovati. Pravicu se da si otputovao. Onda cu zalupiti vrata za tobom I ljutiti se, nadajuci se da ce telefon, ipak, zvoniti. A onda… Onda ce uslijediti tisina. Mucna tisina pocijepana jedino dozivanjem tvog imena sa svakim smirajem dana.

Pocecu da cistim ladice, pospremam police. Brisacu brojeve telefona, poruke iz inbox-a. Prestacu da volim stvari koje smo dijelili. Izbjegavacu mjesta na koja smo zajedno odlazili. Pokusavacu da sagorim svoje zelje sa svakom zapaljenom cigaretom. Ostavljacu budne noci za sobom I misliti da svud boli voljeti.

Vec vidjeno…

Ne vidi li se svakom sretanju kraj-neki neizbjezni rastanak?! Nije li svaka veza osudjena upravo na to?!

Postoji, doduse, jos jedan put, ali djevojke o njemu rijetko misle...